U petak 21. listopada 2022. g. u školi smo imali zanimljive goste: djedove i bake. Još početkom desetog mjeseca, a povodom Dana učitelja, pričali smo o o učiteljima, ali i o školi danas i nekad- o odnosima učitelja i učenika, zaduženjima, odijevanju, predmetima, ocjenama... I tako se rodila ideja da o svemu ponešto saznamo iz živih knjiga- djedova i baka pa smo ih pozvali k sebi u 6. razred, na nastavu hrvatskoga jezika. Pomno smo razrađivali ideju: pisali pitanja za razgovor, pozivnice, pozdravni govor i zahvalu.
Pozivu su se, na našu radost, odazvale bake Ivanka Tijan Šepić, Fanika Meić, Sonja Kastelc i djedovi Branko Kastelc, Đuro Šupica i Darko Frančišković dok nam se baka Mirjana Petrač, koja nije mogla doći, obratila pismom. Djedovi i bake su 2 školska sata neumorno odgovarali na učenička pitanja o školi i djetinjstvu, o učiteljima, putu u školu, predmetima, igrama, kaznama, obvezama, ocjenama, aktivnostima..., donijeli su nam za pokazati svoje svjedodžbe, spomenare i slike te predmete kojima su se u školi i u pripremi za školu koristili. – Vrijeme je proletjelo, a svi smo uživali i vjerujem puno toga naučili. Ne treba ni reći da je šestašima ovo bilo nezaboravno iskustvo.
U nastavku prilažemo bakino pismo i fotografije.
Tomislava Zečević Pedić, prof.
Moji školski dani
Moje osnovnoškolsko obrazovanje odvijalo se između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I uvijek mi je bilo čudno kad su govorili da su đački-učenički dani najljepši dio života, ali istina je.
Jedina moja obaveza je bila učiti. I jesam! Učila sam, ali mogla sam i malko više, da završim više škole pa onda nađem bolji i bolje plaćeni posao da mi život bude sadržajniji i mirovina dostojanstvenija. Ali u onim godinama nije se tako razmišljalo.
Išla sam u veliku školu sa skoro tisuću učenika, dopodne se održavala nastava za gimnazijalce i stručne škole, a poslijepodne za osnovce. U razredu nas je bilo između 30 i 40 i to u A, B, C, a čak i D razred.
Bio je visok kriterij i puno učenika je palo razred, neki i po nekoliko puta. Mnogi nisu ni završili školovanje ako su ponavljali razred dva puta.
Mnogi su uz školovanje imali i ostale poslove u kućanstvu, neki su i kuhali, ako su im roditelji radili, čuvali krave, obrađivali njive i oranice itd.
Imali smo malo i vrlu skromnu odjeću, nosili tamno plave ili crne kute, imali samo jedne cipele i papuče, ali nije bilo ruganja, bili smo vrlo slični u odijevanju. Kad smo imali vremena, puno smo se igrali: loptom, lovice, penjanje, rekviziti su nam bile stvarčice nađene u prirodi. Trčali smo, pjevali, radili predstave, kazališta...
Što se kazna tiče, samo najnestašniji su ponekad stajali u kutu učionice. U knjižici bi na kraju godine pisalo primjereno ili ono drugo vladanja što baš nije bilo ugidno. Toga se puno ne sjećam, jer ja sam bila poslušno dijete.
Jedino sam išla u školu s dozom straha- što ako ne budem dobro odgovorila ili napisala. Strah sputava, zato vama preporučam naučite i pripremite se pa kako bude. Strah zaboravite! Ako jednom ne bude dobro, bit će drugi put.
I da ne zaboravim- uvijek smo lijepo pozdravljali učitelje, a pogotovo direktora škole, poštovali ih i izuzetno cijenili što preporučam i vama.
I ne zaboravite - puno se smijte, igrajte se, ne težite da budete uvijek najbolji i pomozite prijateljima!
Jednog dana i vi ćete shvatiti da su to bili najljepši dani, a do tada puno toga dobrog i zanimljivog naučite i budite veseli i zdravi!
Jedna baka
