Osnovna škola - Scuola elementare Belvedere

   Dragi roditelji, svi mi volimo znati kako su naša djeca izvrsna u svemu onome što mi smatramo bitnim, primjerice: vaše dijete izvrsno računa, odlično je u sportu, najbolje je u nogometu, pliva kao riba. A koliko je važno ono što se učestalo marginalizira: jako je dobar u likovnom izražavanju? I kada taj proces zapravo počinje?

   Uzeti ćemo kao primjer dobre prakse „normalno“ dijete. Pod normalno smatramo dijete koje nije nadareno niti zakinuto za neke osobite vještine. Dakle svako normalno dijete započinje svoj likovni razvoj na način da sa dvije godine počinje crtati krugove. Ti su krugovi mama, tata, auto, stol, pas, mačka ili knjiga. Oni ne znače izgled, zidove, predmete ili ljude. Djeca te dobi fascinirana su dinamikom i ti krugovi znače življenje. Dijete ne izdvaja pojmove iz stvarnog svijete, već crta iz glave i radi male apstrakcije potpuno nesputano, uz nevjerojatan osjećaj za ritam i nije ga briga što mi u tome vidimo i kako ćemo mi to protumačiti. U tom je trenutku najbolje djetetu datu u ruku neku kratku, deblju olovku mekanog traga. Boje još nisu bitne.

Kroz neko vrijeme dijete počinje izdvajati pojedine pojmove iz stvarnog svijeta onako kako ih ono vidi. To je svijet kretanja i nastajanja, dinamike i postojanja. Dijete shvaća da vanjski svijet ulazi u nas ali ne doživljava osjete, pa crta samo jedno „oko“, odnosno prostor u nama kroz koji sve ulazi u nas. Spirala predstavlja simbol čovjeka, kao i gusto išarani oblici. Dragi roditelji, nemojte pokušati u tom trenutku djetetu pokazati kako bi trebalo crtati, jer ono točno zna. Svaki vaš pokušaj da djetetu prikažete kako da promatra svijet kroz vaše oči biti će kao da leptiru pomognete izaći iz kukuljice. Vi mislite da mu pomažete i činite dobro djelo, a zapravo leptir pokušavajući izaći ustrajno uvježbava svoja krila i jača ih. Ako vi to odradite umjesto njega, taj leptir neće moći letjeti. Može vam se također dogoditi da dok vi djetetu pokazujete kako da crta ono počne uistinu šarati i to šaranje ne sadrži nikakvu ravnotežu već vam dijete izražava svoju ljutnju jer vas ne razumije! Uvijek je dobro poticati dijete na likovno izražavanje, ali na način da mu se postavljaju pitanja: a gdje smo još bili, što si još vidio, sjećaš li se one životinje? I nakon toga dozvolite djetetu da ono samo to izvede, bez vaše pomoći. Nikada ne crtajte vi oblike djetetu jer na takav način stvarate sheme u njegovoj glavici i njegov likovni razvoj prestaje, ono više ne misli, već koristi gotove predloške i obrasce. To je gotovo identično kao da djetetu date matematički zadatak 1+1=2 i kažete mu: „Izračunaj“. Dijete nema više što računati jer je već izračunato.  Ako djetetu od druge do treće godine primjerice kažete da napravi garderobu ili ormar jer ste zapazili da vas promatra dok se vi presvlačite, ono neće napraviti vaše očekivane predmete kao odjeću ili vješalice, već će krugovima i ritmičkim šarama prikazati vas kako se odijevate i presvlačite ispred ormara jer njega zapravo zanima to a ne kako je odjeća posložena u ormaru.

U četvrtoj se godini javljaju konkretni oblici i djetetova su zapažanja usmjerena na očite dijelove. Čovjek je krug na štapiću, kao i pas ili leptir. Pokušajte zamisliti automobil. Vi biste na njega stavili dva kotača ili eventualno, u pokušaju trodimenzionalnog prikazivanja iza njih bi se nazirala još dva. Dijete će ih staviti barem deset, a vi ćete se tome čuditi i pokazati djetetu svoj crtež s dva ili četiri kotača. Razlika dragi moji roditelji između vašeg pomno izrađenog automobila i spontanog crteže vašeg djeteta leži u tome da se auto vašeg djeteta kreće a vaš stoji!

Negdje u razdoblju između treće i četvrte godine, kada dijete krene u vrtić i u nadi da nitko još nije utjecao na njegov likovni razvoj dijete počinje s pretjerivanjem, ako učiteljica vrti stranice na knjizi onda njoj treba puno prstića kako bi mogla okretati stranice a ako netko nekom šapće onda tom djetetu treba veliko uho kako bi čuo šapat!

Sa četiri godine bi dijete trebalo znati imenovati boje, ali ih još ne koristi u prepoznatljivim kontekstima, već samo kao različito obojane štapiće. Ukoliko tada želite da dijete nacrta neku životinju nemojte mu pokazati sliku te životinje niti mu je vi nemojte crtati već možete pričom poticati njegovu maštu ili pitanjima poput: a ima li uši? Kakav mu je nos? Je li velika? I slično. Još je uvijek bolje davati djeci teme poput: kako drvo raste? Kako ptica leti? Kako sunce sja? Nego samo nacrtaj pticu, sunce ili stablo. Iznenaditi će vas što ćete dobiti.

U vrtićkoj se dobi razvijaju transparentnost i vertikalna perspektiva. Dijete shvaća da su neke stvari ispred a neke iza. Kako još ne zna kako to izvesti stavlja stvari koje su iza – iznad.

Zanimljivo je ako pogledamo širu sliku da se taj vertikalizam u većoj skali ako promatramo povijest čovječanstva javlja u razdoblju romanike, nakon kojeg slijede gotička obrnuta perspektiva – oblici su jedni iza drugih ali i dalje se penju ne smanjujući se postupno, što ćemo vidjeti u nešto kasnijoj dobi kod djece, te geometrijska u kojoj se sve spaja u nedogledu u razdoblju renesanse a djeci možemo to približiti tek u sedmom razredu jer je razvoj njihovog mozga dosegnuo mogućnost da to razumiju i primijene. Kod neke se djece to javlja spontano prije – to označava veću sposobnost predočavanja prostora, dakle određenu darovitost.

Ali vratimo se na naše mališane. U vrtićkoj se dobi javlja također animacija, te sve što dijete zamišlja kao živo dobiva oči i usta, ponekad su animirane i pojave, kao što su sunce ili oblaci. U vrtiću djeca često pogledavaju što radi netko drugi pa ćete i vi zapaziti velike promjene u djetetovom likovnom razvoju. Nažalost nisu sva djeca pravilno poticana u likovnom procesu pa se u tom razdoblju učestalo javljaju sheme. Tu je potrebna izuzetna spretnost i znanje njihovih teta, kako bi se tome doskočilo i postavljalo ispred djece izazove u kojima ne mogu koristiti šablonsko crtanje.

Kao i u svim predmetima, tako i u likovnom odgoju razvoj je cikličan te se ponavlja po razdobljima kao od prvog do četvrtog razreda, pa od petog do osmog, svaki puta postavljajući nove izazove ispred djece kako bi se ona i dalje razvijala. Ono što bismo svakako trebali izbjegavati ukoliko ne želimo ometati djetetovo stvaralaštvo jer želimo da se naše dijete pravilno i kreativno razvije je: crtanje djeci, ispravljanje dječjih oblika, bojanke jer stvaraju šablone u dječjim glavicama, pretjerano izlaganje dječjih radova, širenje shematskih oblika među djecom, vrednovanje i procjenjivanje likovnih radova djece jer njih istinski ne zanima što mi mislimo o njihovim crtežima, ali nam žele ugoditi, komentiranje i prigovaranje, prenaglašavanje vrijednosti, kao i urednost i preciznost koja je apsolutno nebitna u likovnom razvoju djece.

Ali što možemo onda činiti?

Možemo usmjeravati opažanja pitanjima – što još vidiš, kako drvo raste, kako cvijet cvjeta, kako sunce svijetli? Aktivirati sjećanja – primjerice na izlet: što ste još vidjeli, čuli, što se još dogodilo? Možemo maštati, ilustrirati – priče, pjesme, zamišljati, to je viša razina, za djecu koja su neometano razvila sposobnost izražavanja nevizualnog – naslikaj ovu glazbu, miris, okus. Možemo im ponuditi da se igraju s likovnim materijalima – olovkom, glinom, bojom a nakon toga potvrđivati i razgovarati o radu.

Međutim osim onog prostom oku očiglednog, u dječjem se crtežu skrivaju nevjerojatne poruke, koje možemo prepoznati isključivo ako poznajemo njihov jezik. Pokušati ću vam približiti nekoliko važnih, koje bi vam mogle biti korisnima. Njima se koriste i psiholozi koji djetetu daju papir kako bi nešto nacrtalo, ali je za njih mnogo važnije kako će dijete nešto nacrtati nego što će zapravo nacrtati. Ako stavite ispred sebe bijeli papir, ono ima četiri točke, jednu po svakom kutu. Ali najvažnija je točka nevidljiva, ona se nalazi u sredini, na sjecištu dijagonala i kao magnet nas privlači. A sada još podijelite taj papir u tri trećine okomito, lijevo se nalazi prošlost, u sredini sadašnjost a desno budućnost, te u tri trećine vodoravno, na dnu je podsvijest, u sredini stvarnost a na vrhu mašta. Predškolsko dijete koje ima normalan rast i razvoj nosi u sebi određenu dozu egocentričnosti, jer se zapravo čitav njegov maleni svijet vrti oko njega. Ono će zasigurno nacrtati sebe velikog u sredini, i to je očekivano. Ukoliko dijete to mjesto prepusti nekom drugom, osobito nekoj osobi koja nije član obitelji a sebe gurne malenog na dno lijevo ili desno, dragi roditelji možete se početi brinuti! Ako djetetu dajete dovoljno prostora da se likovno izrazi a vi naučite čitati ono što vam govori, stvoriti ćete jednu prekrasnu ravnotežu između vas i djeteta i ono će s vama radosno komunicirati likovnim sredstvima.

   Stiglo je vrijeme odgovora na pitanje koje je ujedno i naslov ovog našeg propitkivanja: zašto je crtanje važno? Na inteligenciju ne utječu veličina ni površina mozga, već njegova funkcionalna asimetrija, jer ljudske dvije polovice mozga ne rade jednako. Lijevom mislimo riječima, verbalno, u njoj se nalazi sposobnost računanja, govora, logike, čitanja, pisanja, analize a desnom u slikama, ikonički i tu se nalaze kreativnost, osobnost, intuicija, glazba, umjetnost, prostor. Ono što čini razliku između nas i ostalih bića je sposobnost povezivanja tih dviju strana, što omogućava bolji protok informacija i brže i razvijenije učenje. Ako nam jedna od ovih dviju strana ne radi dobro ili je manje razvijena, tada ne možemo doseći svu svoju puninu mentalnog razvoja, a likovni odgoj razvija desnu stranu mozga i stvara mostove između lijeve i desne strane. I zato je crtanje važno.